Jezik materijalnog i njegove opipljive morfeme (I dio)
Igor Ševo · 14.9.2023.
Ovaj članak izveden je iz poglavlja knjige „Metalogos“ i dio je serije članaka na temu svijesti, jezika i reprezentacije stvarnosti. Za dodatan kontekst, uputio bih čitaoca na prethodni članak u seriji, Svijest kao reprezentacija stvarnosti, te na svoj rad Consciousness, Mathematics and Reality: A Unified Phenomenology, u kom su ove ideje izložene naučno i sistematično. Članak proizilazi iz navedenog istraživanja, te je značajan dio relevantne literature dostupan u originalnom radu. „Metalogos“ je nastavak tog istraživanja čiji su odlomci prikazani kroz ovu seriju.
Svaki jezički iskaz uvijek se sastoji od niza riječi – simbola čija značenja u potpunosti zavise od čitaoca. Čitalac parsira iskaz u znakove, riječi i sintagme i interpretira njihovo značenje na osnovu svog postojećeg znanja o stvarnosti. Dakle, razumijevanje nekog iskaza podrazumijeva dva aspekta: percepciju – opservaciju znakova, kako su utkani perom na papiru, njihovog sirovog oblika i međusobnog prostornog poretka, njihove nijanse, boje i strukturu – i interpretaciju – sprovođenje direktnog opažaja od sirovih čula do svjesnog razumijevanja, spetljavajući, posredstvom međućelijskih interakcija, opažaje, sjećanja i postojeća znanja, kako bi se konačno riječi predstavile egu kao jedna smislena cjelina. Ono što je u početku bio samo beživotni niz simbola, bivši propušteno kroz zamršenu mrežu čitaočevog znanja – njegovih implicitnih i naučenih pretpostavki o svijetu – dobilo je značenje i smisao. Čitaočev ego, onaj dio njegove psihe koji sebe vidi i identifikuje u nekom trenutku, nikad ne vidi slova kakva ona jesu na papiru, već mu se, umjesto njih i naizgled sami od sebe, ukazuju simboli sa već dodijeljenim značenjima i interpretacijama.
Riječ, u širem smislu, predstavlja oznaku kategorije, odnosno skup srodnih ideja omeđen od drugih radi jednostavnosti djelovanja. U svojoj osnovi, kategorije omogućavaju djelovanje: da li poći lijevo ili desno, da li je teret težak ili lak, da li je nešto zmija ili sjena? Definicije pojedinih riječi implicitno zavise od konteksta: za praistorijskog čovjeka koji bi pogrešno razlikovao sjenu od zmije, posljedice nepodobne definicije značile bi eliminaciju njegovih gena iz genskog fonda, dok odluka putnika o polasku ulijevo ili udesno kontekstualno zavisi od toga da li mu je put fizički ili politički. Štaviše, il n'y a pas de hors-texte: nijedan tekst nije bez konteksta, te svaka pročitana riječ stoji u relaciji sa svim riječima iz sintagme, svim sintagmama iz teksta, svim tekstovima iz pisanog korpusa, svim društvenim kontekstima, svim materijalnim kontekstima. I vijek objave i izbor tipografije, na različite načine implicitno diktiraju interpretaciju pročitanog teksta. Upravo usljed tog prirodnog zakona koji onemogućava čovjeku da se liši ideoloških uticaja, već ga primorava da uvijek jednu leću mijenja drugom, svjesna manipulacija predstave je dekret pokreta propagande kojim se kontroliše javno mnjenje. Čovjek ne može da odagna kontekst riječi koju čita, jer kada bi to uradio, postao bi ta riječ, a, samim tim, i sav njen kontekst.
Ovdje je riječ „riječ“ korištena u širem kontekstu koji ne označava isključivo sekvencu slova na papiru, već sve ono što se da koristiti kao znak za nešto drugo. U semiotičkom smislu, znak je svaki objekat koji na nešto drugo ukazuje, odnosno nešto što o nečem drugom odaje informaciju. Tako su, jednostavnog primjera radi, naočare znak učenosti, ali, istovremeno, i znak o nosiočevom vizuelnom hendikepu – interpretacija znaka u velikoj mjeri zavisi od društvenih normi, prethodnog iskustva interpretatora, kao i konteksta u kom se on nalazi. Međutim, ako se oslobodimo ograničena da je interpretator znaka čovjek, tada se za svaku pojavu može reći da je, u izvjesnoj mjeri, znak nekoj o nekoj drugoj. Štaviše, pojave su istovremeno i znakovi i prenosioci značenja.
Kamena psihoanaliza
Pod učmalim i plačljivim nebom, na obodu litice mirno je mramorio kamen. Bivstvovaše suho, nemuštim umom ne poznajući nebo, dok mu površinu ne pogodi jedna ledena kapljica – beživotna riječ neba koje besciljno oplakuje zemlju vodenim dijelovima sebe bezvoljno joj govoreći „ja sam iznad tebe“. Da je mogao ljudski osjetiti, kamen bi znao da je, sa tom kapi, jednim tračkom teži. Da je umio umjeti, svojom voljom bi odlučio da krene, no, kako bješe samo kamen, njega pogoni težina kapi, a ne njegova volja, te se surva niz padinu, okupan znanjem o nebu kog ne mogaše biti svjestan. Na svom putu, bez želje i bez volje da prkosi Zemljinoj teži, on sudarom sukamenovcima otkri svoje postojanje, te oni, ne svojom voljom, već nekom drugom silom koja im je o sebi govorila vukući ih nadole, pođoše ka podnožju.
Mladi Vigner, probuđen gromoglasnim vapajem planine istrčao je pred padinu da osvijetli događaj sopstvenim svjedočanstvom. On pogleda ka bezimenom mokrom kamenu, a jek Sunčevih zraka ogledan o presijavajući beživotni oblutak udari mu retinu. Tamo, na rubu hiperpolarizacije nemušto je čekala fotoreceptorska ćelija. U djeliću sekunde, nemilosrdna lavina akcionih potencijala koji jedni druge bezvoljno pogone spregla je Vignerova sjećanja i vjerovanja: Šta znači ovaj događaj? On uze u ruku vlažni oblutak, jer su ga tako navele sile koje bez volje pogone njegove moždane ćelije, i, vjerujući u svoju slobodnu volju, zaključi: survano kamenje znači da se desila lavina, lavina znači okidač, kamen kišu, kiša nebo, nebo bogove.
Tu je završila Vignerova znatiželja, ali da je nastavio, ko zna do čega bi došao. Ipak, Vigner zna za taj mramorni oblutak, jer se on utisnuo u njegovu materiju – njegov nervni sistem sadrži trag kamena, a površina oblutka trag kiše i planine. Njihova fizička struktura promijenjena je onog trenutka kada su, bez svoje volje i predznanja, prihvatili znak o nečemu drugom, a sam znak bio je po sebi pojava. Kap kiše nosila je informaciju o nebu, kamen o kiši, a Vignerov nervni sistem o kamenu. Kap je bila znak, kamen je bio znak, samo Vigner tobože nije, jer on je svjesno biće, po ugledu na bogove.
Vigner je sjedio, u svojoj drvenoj kolibi, gledajući u nebo kroz prozor, a sila naratora mu usmjeri sočivo da akomodira na površinu, te on ugleda sopstveni odraz i zapita se: Šta ako moj prijatelj posmatra mene baš kako i ja onaj kamen? Možda i ja značim nešto.
∎
Kamena psihoanaliza je ciljano višesmislena – ona je alegorija koja se da protumačiti i kao izrazito teistička i kao izrazito ateistička i upravo u tome leži argument: sama od sebe, bez znanja o jeziku, bez čitaočevih pretpostavki, znanja o mitologiji ili biologiji, ta priča ne nosi značenje. Naravno, priroda stvari je takva da priča nije ni mogla da postoji sama od sebe ili nezavisno od ostatka svijeta, jer da jeste, ne bi bila ni napisana ni pročitana – ništa ne bi uzrokovalo ni njeno stvaranje ni interpretaciju. Ona postoji kao nešto i to nešto je isključivo znak, u semiotičkom i informacionom smislu.
U filosofiji vrlo često biva da su suštinska pitanja pitanja nejasnosti jezika: ako hrpa pijeska ostaje hrpa i kada se sa nje skine jedno zrno, tada je, induktivnim argumentom, i jedno zrno hrpa. Naizgled fundamentalan ontološki problem lako se svodi na nedefinisanost predikata, jer kada su nastajale kategorije „hrpa“ i „zrno“, njihova međusobna relacija nije bila od praktične važnosti, pa se savremeni govornik mora zadovoljiti kontekstualno aproksimativnom definicijom koju može dopunjavati kada mu je potrebna specifičnost.
Proširivanje definicije sužava broj mogućih upotreba riječi, jer se definicijom formulišu zakonitosti kojima se jedna kategorija razdvaja od druge. Eksplicitno proširivanje opisa značenja riječi podrazumijeva prebrojavanje konteksta u kojima je riječ primjenljiva u odnosu na one u kojima nije, bilo definisanjem opštih pravila ili normativnim nabrajanjem, pa je tako definicija riječi koja opisuje sve upravo to sve koje riječ treba da označava, dok riječ koja bi mogla da se koristi da označi bilo šta ne zahtijeva definiciju, jer može da se koristi u proizvoljnom kontekstu.
„Riječ“ tipično podrazumijeva pisan ili izgovoren znak, ali ona je znak u opštem smislu, jer i za materijalnu pojavu, poput komadića mermera, kažemo da nešto govori. Nerijetko se kaže „čovjek govori postupcima“, pa je, u smislu aforizma, i nešto tobože nematerijalno, poput djelovanja, intuitivno tumačeno kao riječ. Kao posmatrač čija je svijest oblikovana milionima godina evolucije, čovjek sve pojavno interpretira kroz leće koje su mu date: on ne vidi realnost kakva ona jeste, već svoje predstave o njoj. Štaviše, za njega realnost nije ništa drugo do predstava koju njegov nervni sistem kontinualno nastoji da usaglasi ne sa onim što jeste, već sa onim što mu omogućava opstanak, jer da čovjek nema preferenciju za opstanak, u skladu sa antropskim načelima, ne bi ni percepirao prvenstvo svog modaliteta postojanja nad drugim modalitetima, te bi osjećao jednaku indiferentnost prema spoljnom svijetu kao i bilo koji takozvani neživi objekat. Sve što čovjek čulima opazi do njegovog ega dolazi u pretprocesiranom obliku, prožeto pretpostavkama, predrasudama i implicitnim interpretacijama.
Primjera radi, opservacija zalaska sunca predstavlja višesmislenu semiotičku rečenicu: s jedne strane praktičnu, jer sunce je znak za dnevno svjetlo, a horizont za njegovo nestajanje, a sa druge metaforičku, jer sunce je znak za svjetlo, a horizont za nepoznato. S druge strane, pisana rečenica „sunce zalazi“ nosi vrlo slično značenje, uz dodatni korak indirekcije, jer riječ „sunce“ označava sunce, a riječ „zalazi“ označava zalazak. Sjedeći negdje na oblutku i gledajući u zalazak sunca, posmatrač dva koncepta, sunce i njegov zalazak, doživljava vizuelno i interpretira semantički, gdje je materijalnu rečenicu sačinjenu od kretanja Sunca kao zvijezde i Zemlje kao planete, iskazao Sunčev sistem. U slučaju pisane rečenice „sunce zalazi“, čitalac, uz upotrebu mentalne vizuelizacije, dolazi do slične semantičke interpretacije kao i posmatrač sa oblutka, pri čemu sam ovog puta ja, pisac – naravno primoran determinizmom svog nervnog sistema – te dvije riječi doveo baš u taj poredak. Čitalac će me razumjeti u onoj mjeri u kojoj su njegove pretpostavke o svijetu slične mojima, a razumjeti Sunčev sistem u mjeri u kojoj su mu pretpostavke kongruentne sa pretpostavkama Sunčevog sistema o svijetu. Zalazak sunca, kao prirodni fenomen koji bismo čitalac i ja mogli istovremeno da posmatramo kad bismo se sreli na istom oblutku, oboma bi saopštavao slično značenje, jer mi dijelimo pretpostavke o tome šta on može da znači, iako, po sebi, on je nešto nepoznato, te morskoj površini saopštava nešto sasvim drugo i čovjeku strano. Pojava sunca, bilo u fizičkom svijetu ili u mašti indukovanoj znakovima na papiru, uvijek predstavlja nešto, odnosno o nečemu drugom govori. Dakle, sve je riječ što prenosi značenje, a sve što jeste čovjeku barem implicitno prenosi značenje. U tom smislu, svaka pojava, duhovna ili materijalna, može se šire nazvati riječju.
Nastavak: Jezik materijalnog i njegove opipljive morfeme (II dio)