Igor's Website - Stories - Samo ptice

Science, stories, art and music.

Stories / Stories and blog.

Samo ptice

Saslušaj sada, za kraj, i moju priču. Odveć sam stara da je sama nastavim, na tebi ostaje da odlučiš kako će ona dalje da teče. Ne, ne, ne umiruj me, saslušaj; kreni na ovaj poslednji let sa mnom. Neka sve što vjeruješ ostane na zemlji, poleti sad sa mnom i poslušaj moju priču. Možda nije istinita, možda je izmišljena, ali možda je ipak ljepša od onih koje si prije slušao.

Pogledaj ove potoke, što mirno teku pod nama; slušaj lišće kako blago drhti pod vjetrom, osjeti vjetar kako blago prelazi ispod tvojih krila. Da li osjećaš, ili, ne obazirući se, prelijećeš preko? Gledaš li dole svojim ili tuđim očima? Odrastaš, znam; za tebe je sve to beznačajno, samo besmislena okolina, mariš samo za ono što misliš da si sam shvatio. To je normalno, ne brini: poseban si, baš kao i svako drugi. Vrijeme će izliječiti sve iluzije, shvatićeš da si poseban samo zato što si dio svega ovoga. Zašto smo ovdje je samo priča koju sami sebi pričamo; ja ti evo, nudim svoju priču.

Idući kroz ništa djevojčica je naišla na još jedno ništa i odlučila da ga oboji. I tako je nastala ruža, jarko crvena. Na ništa naslikala je predivne šume, potoke i planine. Na tišinu naslikala je zvuke i mirise; život uz čiji zvuk, kao uz zvuk hiljada žica koje trepere istovremeno, može da pleše, svojim naivnim, dječjim, plesom. I naslikala je svijet prepun mladih bića, gluhih za lažne priče. Dala je ružu u ruke dječaku i tako na prazninu naslikala ljubav. I plesali su, kao jedno, dječjim plesom, sve dok iz mraka neko nije čuo da nije sve muzika, i tada su odrasli, odbacili tu ružu,  i odvojili se od onoga što su sami, svojom nevinošću, naslikali. Sami su bili dio svoje nevine slike, dok je nisu uprljali napustivši je. Samo je um poput dječjeg mogao da naslika ovaj svijet, a samo um poput odraslog mogao da ga uprlja. Tako su se odvojili od nas, tako su postali uvjereni da su iznad svega što je stvoreno. Njihov egoizam raste, jer vjeruju da mogu sve; bili su bogovi kad nisu znali ništa, sada su samo sjenka onoga što su nekada bili. Zaboravljaju na ljubav predajući se strahu, strahu od samih sebe i od onoga što postaju. Toliko postaju nadmeni da vjeruju da se čak i međusobno razlikuju. Pogledaj dole prema njima. Za nas oni svi isto izgledaju, baš kao što i mi, golubovi, njima izgledamo isti. Pogledaj ih samo. Kako su postali smiješni. Vjeruju da su postali bolji i pametniji nego što su bili kada su bili djeca. Pogledaj kako prave ograde između kuća, pogledaj kako različito ukrašavaju bašte, pogledaj kako različito boje svoja dvorišta... Samo da bi se razlikovali, samo da bi bili posebni. Strah im je prekrio oči, i ne vide, ne vide da je jedino što ih čini posebnim, ona prava, istinska, dječja ljubav. Posebni su samo ako su zajedno, sve ostalo je strah, strah od samoće i od sebe samih.

Pođi sad sa mnom, dole, do onog drveta masline i pokupi jednu grančicu. Ne pitaj zašto. Vidiš, tu maslinovu grančicu ćemo odnijeti na jedno veoma posebno mjesto. Mi smo za njih samo ptice, ptice koje beznačajno kruže nad njihovim glavama. Ne obaziru se na nas, kao da mi nemamo nikakvo značenje. Ko zna, možda i nemamo, ali ona ljubav koja spaja nas sa njima, koja nas čini jednim s njima, čini nas vijesnicima njihove sudbine. Mi smo dio jednog, dio one slike iz koje su oni pobjegli. Kad bi nas samo slušali, kad bi čuli poruku koju im šalje ona sudbina čiji dio su nekad bili, možda bi progledali kroz mrak, možda bi vidjeli ljubav i možda bi ponovo postali djeca. Pogledaj one dvije kuće, ona dva dvorišta sa srušenom ogradom između. Čekaćemo da se susjedi sretnu na ulici ispred, i tada ću ja, posljednji put da spustim ovu maslinovu grančicu na tu nevidljivu među koju su sami stvorili. Svakog proljeća, ja to iznova činim, u nadi da će neko od njih da primijeti, da će neko od njih napokon da shvati da smo mi dio njih i da su oni dio nas, da smo dio jedne slike. Evo, sad je trenutak, možda sada primijete.

Pitaš se zašto ovo radim? Misliš li da je beznačajno? Ako tako misliš, vjerovatno i jeste. Ako ne vjeruješ u sudbinu, ona i ne postoji, onda smo tu bez razloga i smisla i tako ćemo i nestati. Ali ako već ne vjeruješ u sudbinu, onda vjeruj u ljubav, vjeruj da smo dio jednog, vjeruj da su i oni dole dio nas, i daj im šansu. Sletimo ovdje, na ovo drvo. Ne mogu više da letim, moja stara krila su umorna. Ovdje ću i da završim svoju priču. Ne brini, ne napuštam te sine, i kad odem biću dio tebe, biću dio iste slike u kojoj si i ti. Sve što ti treba da radiš je da slušaš, da slušaš život kako ti pjeva i čućeš mene u glasovima sudbine i shvatićeš da nisi sam, da smo jedno i da nemaš čega da se bojiš. I pomozi njima da shvate, pomozi im da čuju sudbinu, budi glas koji će im reći da su dio nečeg većeg, da su svi oni jedno i da nemaju razloga da se boje jedni drugih. Ispričaj im moju priču, ispričaj im priču o dječjoj ljubavi, priču o vremenu kad nisu bili susjedi, već rod, ljudski rod. Možda tada shvate ko su i odakle dolaze. Ima nade za njih; ima nade za nas, samo treba da vjerujemo u to. A sada zbogom sine, i ne plači: šaptaću ti kroz sudbinu, rodićemo se u nešto novo, u nešto ljepše, ponovo kao djeca. Ponovo...

Zdravo djevojčice, ja sam tvoja ruža, ja sam tvoj cvijet, naslikaćemo ljubav i nećemo je nikada odbaciti.

By , 14.11.2011

Social