Igor's Website - Stories - Kiša misli

Science, stories, art and music.

Stories / Stories and blog.

Kiša misli

Mladić, potresen ovim novim shvatanjem, užurbano koračaše niz ulicu prekrivenu lišćem i sjenkama golih grana drveća iznad njega. On koračaše prema praznoj, staroj zgradi na kraju puta. Neprestano je pokušavao da odagna šapat glasova u svojoj glavi, pokušavao da odagna slike tuđih misli koje mu šuštaše kroz um. Nije više mogao da ih ignoriše, i zato stade. I otvori oči.

Vjetar šuštaše oko njega, sunce blještaše kroz suho granje drveća, a on pogleda prema grupi djece kraj koje je stajao. Oni plešu. Oni plešu, jer im još uvijek niko nije rekao da nije sve muzika. I niko im nikad ne bi ni trebao reći... Rođeni su slobodni. Zar moraju umrijeti kao zatočenici? Novi šapati trzaju mladića. Ova zgrada pred kojom stoji nije prazna. I u njoj su ljudi, ljudi izmučeni sopstvenim lancima. Šapat njihovih misli je nepodnošljiv mladiću. Ponovo je nemoćan da ga odagna. On ulazi u zgradu, ne odustajući od svoje namjere, penje se ka zadnjem spratu.

„Izgubiću posao...“, trza se on na jedan glas. „Moj bankovni račun“, para mu uši drugi. On trči uz stepenice ka zadnjem spratu. „Ne želim da umrem...“, plače neki nejasan glasić. „Kako da mu oprostim“, vrišti treći. Grčevito stežući pramenove kose, mladić se penje ka zadnjem spratu. Oči su mu sklopljene, jer sluša glasove, šapate i vriske; svi istovremeno govore, niko nikog ne razumije. „Nije to njihov novac.“ Mladić zape za stepenicu, zatetura se i pade preko stepenica, kotrljajući se niz njih. Gleda u plafon, no gleda u sliku. Mračan tunel, a u njemu izvješana tijela onih koji su odustali od sebe puštajući posljednje suze krvi da se slivaju niz njih u rijeku što teče kroz tunel. Mladić vrišti, ustaje, nastavlja da se penje prema krovu zgrade. Glasovi ga proganjaju. Slika djevojčice koja plače, s glavom zaronjenom u jastuk. „Radićeš kako ti ja kažem“, odzvanja joj kroz misli. „Šta ako sad vrisnem?“, promalja se novi tihi glas odnekud. Mladić trčeći udara u vrata krova zgrade i pada na mokru terasu zgrade. Vrata sablasno zaškripaše i zalupi ih vjetar. Ustaje. S rukama u kosi vrti se u krug kroz kišu. „Ne mogu... Ne želim... Nisam htjela... Kako... Zašto... Kuda...“, i riječi i bijes i suze i bol i tama tuđih misli bodu njegov mozak. On staje na ogradu terase i gleda prema dolje, niz kapi kiše koje polagano padaju. Svaka za sebe, svaka posebna, a sve jednake. Hiljade kapi kiše istovremeno spuštaju se na zemlju po prvi i posljednji put; hiljade ljudskih misli prolaze kroz njegov um po prvi i posljednji put. „Zašto baš ja?“, čuje se šapat. „Ne mogu to sama“, glasovi neumoljivo nastavljaju, a nešto kao da cvili iza njih. Mladićeve suze padaju s kapima kiše, no njegov plač se ne čuje, no njegove vriske i misli niko ne čuje.

Ne želi više da sluša ni svoje ni tuđe šapate. Samo želi da se pusti. On pogleda prema dolje posljednji put i posljednji put posluša cviljenje u svojoj glavi. Nagnuvši se blago naprijed prema ponoru, on zastade...

Ne cvili ništa. To je violina. On podiže pogled prema horizontu. Sunce na izlasku. Kapi kiše pred njim kao zamrznute u vazduhu blistaju pod svjetlom izlazećeg sunca. A tamo, na horizontu, oblaci okupani u zlato, jer sunce izlazi. I on osjeti kapi kiše na sebi. Svaka pravi svoj zvuk, svaka svoj dodir. I hiljade glasova tuge stopiše se u jedan glas, u jedan mol. Hiljade slika stopiše se u jednu, i svaka kap kiše i svako tijelo podiže svoj instrument i u istom trenutku zasviraše istu melodiju. I hiljade duša stopiše se u jednu, i hiljade trenutaka stopiše se u sjećanje. I on tada shvati. I on tad poče da sluša. Hiljade glasova istovremeno pjevaju istu pjesmu. I on ču kišu, i on osjeti žice kako zajedno vibriraju, on osjeti vazduh kako drhti, i osjeti hiljade duša, i osjeti hiljade ljubavi. Sve je jedno i on je dio svega. Njegove misli potekoše iz njega sa suzama niz kišu. Potekoše prema gore, prema zlatnom nebu. I svaka kap pjeva pjesmu i svaka sija svojim sjajem, a on osjeća svaku od njih.

Kiša pjeva svoju pjesmu, više ne postoje kapi. Više ne postoji ni kiša već samo pjesma. Slušajući melodiju, mladić trči niz stepenice. Slušajući hiljade glasića on lebdi niz hodnike osjećajući vazduh ispunjen pjesmom kako vibrira oko njega. Suznih očiju, s osmijehom istrčava iz zgrade. Svi glasovi pjevaju istu pjesmu. I kiša i oblaci i duše i sunce pjevaju istu pjesmu, a on ne može da skine pogled s djece koja plešu i smiju se. Njima nikad nije hladno. Oni plešu, jer čuju muziku, muziku koju pjeva život. Jedinu muziku koja nikad ne prestaje, muziku koja moli da je čuju.

On pogleda oko sebe, na ljude pod kišobranima. Potpuno mokar, osmjehnu se, pogleda u nebo, potom prasnu u smijeh. Smije se sebi, smije se svima oko sebe. Kako smo samo glupi... Nije život sačinjen od pravila, već od trenutaka. Ovaj trenutak neka traje zauvijek. I on se otisnu od zemlje u transu od muzike i smijeha i odlebdi nazad niz suncem okupanu ulicu pod zelenim krošnjama, slušajući muziku oko sebe, osjećajući svaku od duša koja prolazi ulicom. On sad napokon shvata. Svaki trenutak proteže se u vječnost, samo ako odluči da otvori oči i osjeti kišu i čuje život kako mu pjeva, i čuje život kako nam svima pjeva. I svi tada postajemo jedno. I svi smo jedno.

By , 6.10.2011

Social