Igor's Website - Blog - Naša priroda i naša budućnost

Science, stories, art and music.

Blog / Naša priroda i naša budućnost

Blog

Naša priroda i naša budućnost

5/28/2013

Ovo je pisani dio mog govora na prvom TEDx Banja Luka. Na govoru nije rečeno sve što ovdje piše, ali generalna slika je predstavljena. Zvanična strana ovog TEDx događaja dostupna je na TEDx Banjaluka. Slijedi govor.

U svakodnevnom životu oslanjamo se na svoje izuzetno kompleksne umove kako bismo obavljali radnje koje mi smatramo trivijalnim. Ali koliko je naše razmišljanje zaista kompleksno? Jeste li ikada razmišljali o razmišljanju? O načinu na koji učimo, mislimo i zaključujemo? Mislim na suštinski način na koji to izvodimo. Način na koji način naš mozak spaja informacije dobijene iz okoline u ono što mi zovemo doživljajem.

Psiholozi često modeluju svijest apstraktnim modelima koji ne oslikavaju stvarni način na koji ona funkcioniše. Kao neko ko se bavi algoritmima i mašinskom inteligencijom, imao sam i imam potrebu da razumijem pojave kao što su svijest, inteligencija, razmišljanje i emocija. Teško je matematički opisati ove pojave, ali mogu se dobro aproksimirati ako imamo dobar model.

Ranije sam postavio pitanje razmišljanja o razmišljanju. U psihologiji i filozofiji ovaj pojam se naziva metakognicijom. Metakognicija bi mogla biti ključan za uspjeh nas kao individua, ali i kao cjeline. Zašto? Zato što bismo kroz metakogniciju mogli da razumijemo kako to mi funkcionišemo i zašto radimo ono što radimo. Rimljani su rekli: nosce te ipsum – poznaj samog sebe.

Kroz istoriju razvijali smo različite običaje, razvili izuzetno složenu kulturu i stekli ogromno znanje kroz istraživanje, posmatranje i učenje. Sada imamo veliko kulturno nasljeđe, ali smo uz svo to znanje naslijedili i nešto što bi se više moglo okarakterisati kao okovi, kao maske kojih možda nismo ni svjesni. Ne samo maske nas pred drugima, već i maske nas pred samim sobom. Daću vam primjer.

Zamislite veliku prostoriju, punu ljudi, obučenih u otmena odijela. Sjede u tišini i čekaju da muzičari iziđu na scenu. Prolama se aplauz, kako prvi od njih ulazi u prostoriju. Aplauz traje neko vrijeme, i onda u istom trenutku, kao programirani, svi prestanu i ponovo zavlada tišina. Počinje koncert i sala biva ispunjena različitim zvucima. Dignutih glava u svojim otmenim odijelima, publika sluša nastup i pamti momente koje će poslije da kritikuje ili hvali. Negdje za vrijeme nastupa, začuje se neki dječiji glas, pa potom prestane. I onda opet. I nakon nekog vremena, opet. Otmena odijela se okreću i smrknutih lica gledaju u djetetovu majku koja potom sa djetetom izlazi van. Odijela se zatim vraćaju u svoju prvobitnu bezizražajnu pozu i nastavljaju svoj ritual. Neki od njih komentarišu bezobrazluk bilo djetetov ili majčin.

Kasnije tog dana, nakon komentarisanja nastupa i vaspitanja ljudi koji su tako ružno remetili nastup, neki od ovih prefinjenih ljudi će doći u svoju kuću, skinuti svoj sako, spustiti hlače do koljena, sjesti na šolju i posrati govno kao što i majmun sere govno u šumi. I neće misliti kako su drski i bezobrazni iako seru govna i neće misliti da je ovim njihovim činom umanjena njihova elegancija. I neće vidjeti kontrast između toga što sada rade i onoga što su radili domaloprije. Zašto? Zbog manjka svijesti o sopstvenoj prirodi i razmišljanju. Ovo su ljudi koji nose maske elegancije da sakriju svoju stvarnu prirodu od sebe i od drugih. Naravno, ne kažem da se svi trebamo ponašati kao životinje, ali trebamo prihvatiti ono što nam je slično, kako bismo mogli razumjeti šta je to što nas razlikuje.

Naravno, nije ovaj vid ponašanja jedini koji smo naslijedili uz našu kulturu. Drugi primjer su pogrešno naučene vrijednosti. Na primjer, kada sam ranije iskoristio riječi „seru“ i „govna“, vjerujem da je bilo onih koji su pomislili: „da li je stvarno u redu da on koristi te riječi?“ Ali kada razmislimo, riječ sama po sebi ne nosi nikakav značaj. Govno je produkt ili nusprodukt metabolizma, ništa više. Da sam rekao „izmet“ u prethodnoj izjavi, ona ne bi imala ni približno toliko jako značenje. Kontekst u kom se riječ koristi, daje joj pogrdno ili komplimentno značenje. Vjerujem da ima parova koji jedno drugo zovu sa: „moje milo govance“, pri tom ne misleći ništa pogrdno, dok ako za nekoga kažete da je „gad“ ili „đubre“, niste ga ništa elegantnije prozvali nego da ste jednostavno rekli da je „šupak“. Hoću da kažem da neke stvari smatramo za tabu, samo zato što smo tako naučeni.

Ne treba shvatiti ovo kao osuđivanje nekih ljudi u odijelima, niti onih koji koriste „vulgaran“ jezik, niti onih koji ga namijerno ne koriste. To što rade je ljudski. Ljudski u smislu da je u ljudskoj prirodi. Ponašanje ljudi se može vrlo efikasno modelovati kroz učenje i reflekse. Ljudi su u izvijesnom smislu vrlo slični mašinama. Izuzetno kompleksnim mašinama. Veliki broj stvari koje radimo, radimo refleksno ili iz navike ili jer smo ih tako naučili. Ovo nije za osuđivanje, jer nam je u prirodi, ali mi možemo promijeniti ovo ponašanje. Čovjek je sistem, koji prihvata ulaze iz okoline, obrađuje ih i djeluje u skladu s tim. Ne možemo promijeniti svoju prirodu, ali je možemo razumjeti i podešavati uslove sredine tako da promijenimo svoje ponašanje, jer naše ponašanje je uslovljeno time kakvo je naše okruženje.

Kada vidimo manijake po ulicama i vidimo šta oni rade, dosta često ih osuđujemo. Što ima smisla, u slučaju onih koji se ne mogu promijeniti. Ali efikasniji način borbe protiv takvog ponašanja je nestvaranje prilike da se takvo ponašanje ispolji. Ti ljudi to rade samo zato što su naučili da to funkcioniše. Ako dijete konstantno ponavlja nešto što roditelj ne želi i prolazi nekažnjeno; nekažnjeno u smislu da ne dobije do znanja da takvo nešto nije ispravno; ono će tu radnju ponavljati i dalje, jer ne vidi nikakav negativan aspekt toga što radi. Ovo ponašanje se ugradi u reflekse i znanje i kasnije, kada odraste, ta osoba nije ni svjesna negativnosti toga što radi. To je jednostavan princip zasnovan na modelu učenja i refleksa. Ako dijete radi neku radnju A, čija je posljedica neko B. Ako je B pozitivno po dijete, ono će tu radnju nastaviti da radi, a ako je B negativno po dijete, ono će tu radnju prestati da radi. Prema tome, umjesto da tražimo takve „negativce“, nemojmo ih ni stvoriti. Napravimo od djece ljude, otkrivajući im osjećaj moralnog. Moral je ono što nas razdvaja od životinja, a ne neki besmisleni običaji.

Ovo izgleda vrlo jednostavno kad se ovako predstavi, ali mnogi će reći da u praksi to nije baš tako lako. Zbog toga ću ponovo da se pozovem na model svijesti koji sam pominjao ranije. Naime, u mozgu se nalaze desetine milijardi neurona koji su međusobno povezani. Između tih neurona postoje veze, koje se zovu sinapse. Sve što vidimo ili osjetimo nekim drugim čulom u našem mozgu predstavlja akcioni potencijal, električni impuls, koji se kreće duž aksona i neurita, produžetaka neurona, i prenose podatke od jednog neurona do drugog, preko sinapsi. Radi se o hiljadama impulsa koji prolaze kroz naš nervni sistem i milijarde neurona koji ga čine. Ova interakcija informacija u našem mozgu stvara svijest.

Pogledajmo sada čovječanstvo. Na Zemlji je sedam i po milijardi ljudi. Digitalno doba nam omogućava da budemo povezani sa hiljadama ljudi širom svijeta, da sa njima dijelimo informacije. Internet nas povezuje u jednu globalnu mrežu. Informacije koje mi pronađemo, mi dijelimo sa drugima. Ove informacije kruže kroz našu globalnu informacionu infrastrukturu koju čine kako digitalni uređaji tako i naše socijalne veze. Ovo je vrlo slično načinu na koji ljudski mozak funkcioniše. Je li onda toliko teško zamisliti da je cijelo čovječanstvo jedna kolektivna svijest? Da je svako od nas dio te kolektivne svijesti, tog kolektivnog organizma? Ako je tako, moramo da shvatimo da da bi organizam funkcionisao ispravno, svi njegovi dijelovi moraju da funkcionišu ispravno i usaglašeno. Kao vrsta, moramo da imamo neki globalni, zajednički cilj, jer „organizam koji je u ratu sam sa sobom ne može da opstane“.

Za naš globalni cilj moramo pronaći neki koncept koji bi nam bio zajednički i koji bi bio lako prihvatljiv. Jedan takav koncept je metakognicija, koja nam omogućava da razumijemo sebe i druge. Drugi koncept je empatija. Empatija je naša sposobnost da osjetimo ono što drugi osjećaju. Kada se osjećate loše i neko vam se nasmije, to vas čini srećnijim i polako vas izvlači iz vaše tmurne atmosfere. Često se dešava da kad smo tužni, nekako težimo da ostanemo tužni, sve dok se ne desi da nas neko obraduje i izvuče iz tog našeg kruga. Empatija nam omogućava da doživimo dio onoga što drugi osjećaju. Ovo nije samo nasumična tvrdnja, zaista je pronađeno da imamo tendenciju da oponašamo emocije onih koje vidimo. U našem mozgu postoje neuroni koji oponašaju neurone osobe koju gledamo. Imamo tendenciju da osjećamo ono što drugi osjećaju u nekoj situaciji, odnosno da osjećamo ono što bismo mi osjećali da smo u njihovoj situaciji. Kao individue imamo potrebu da se osjećamo dobro, pa je onda, zbog empatije, logično da želimo da se oni oko nas osjećaju dobro kako bismo se i mi, gledajući njih, osjećali dobro.

Ako je tako, zašto onda ne bismo pokušali da razumijemo svoje ponašanje i pokažemo razumijevanje za ponašanje drugih? Zašto ne bismo pokušali da svojim ponašanjem činimo druge srećnijim. Kroz empatiju, ako vidimo druge da su srećni, to će i nas učiniti srećnima. Umjesto da mrko gledamo djecu koja neće razumjeti da ometaju koncert, dajmo podršku majci. Ona će izići iz prostorije, ali će se u ovom slučaju osjećati kao čovjek. I to je osnova za naš kolektivni cilj: kolektivno jedinstvo kroz metakogniciju i empatiju. Ovo je takođe i osnova za definisanje morala: za vas nije moralno ono što vi ne biste htjeli da neko uradi vama ili pred vama. Dakle, moral nam je u prirodi, i može da se izvede iz našeg prirodnog ponašanja, te nema potrebe da ga izvodimo iz običaja koje smo naslijedili.

Naravno, neki bi na ovo mogli odgovoriti sa „pa to je fina ideja, ali ne može nas nekoliko početi odjednom da liječi okolinu osmijesima, moraju svi to nekako da počnu.“ Kao što sam ranije pomenuo, u digitalnom dobu, ideje se šire veoma brzo. Mi oponašamo jedni druge: ako pokažete nekom da vam je stalo, oni će nekome pokazati da im je stalo i ideja će se propagirati. U ljudskoj prirodi je da pomognu drugima, da saosjećaju s njima. Ovo takođe nije nasumična tvrdnja. Eksperimentom je pokazano da djeca imaju tendenciju da pomažu odraslima kojima je pomoć potrebna bez da se pomoć od njih traži ili da im se za to nudi nagrada. Prema tome, možda se ipak ideje o dobrom lakše šire, jer nam je u prirodi da saosjećamo i pomognemo drugima. Možda lakše prihvatamo i širimo ovakve ideje. Osmijesi se ne prenose, već se kopiraju. Ako se nekome osmijehnete i oni se osmijehnu vama, to su dva osmijeha, a ne jedan koji se prenio. Možda je moguće da se kao vrsta usmjerimo ka istom cilju, ka kolektivnom osjećanju dobrog, ka kolektivnom jedinstvu.

Naravno, možda ja nisam u pravu i svijet se ne može izmijeniti tako lako, ali vrijedi imati na umu da su oko nas ljudska bića, ljudi kao i mi sami. Vrijedi razumjeti njihovo ponašanje i pružiti im svoju podršku i osmijeh. Ako ništa, bar zato što znamo da će njih, a time i nas, taj osmijeh učiniti srećnim.

Stories page

My Stories page is where I post my stories.

Support this blog