Igor's Website - Blog - Pravila studiranja koja bi profesori i studenti trebali da znaju

Science, stories, art and music.

Blog / Pravila studiranja koja bi profesori i studenti trebali da znaju

Blog

Pravila studiranja koja bi profesori i studenti trebali da znaju

4/17/2013

Često je pojava da pisani zakoni određuju šta se smije, a šta ne smije raditi, kako postupati i kako se ponašati. Pisani zakoni su dobri u velikom broju slučajeva, ali opet u nekim drugim nisu. Činjenica da je nekom nešto zabranjeno pisanom rječju neće fizički zaustaviti nekoga da to isto uradi. Pisani zakon neće uticati na sve da ne piju dok voze (ili prije nego što voze).

S druge strane, prirodni zakoni su obavezujući na fizičkom nivou. Ne vidimo često, u realnom svijetu, ljude kako skaču po nekoliko metara u vis, lete ili dižu avione i automobile, pri tom pljujući i rugajući se zakonu gravitacije. Ovaj zakon je takav kakav je i koliko god se nekome sviđao ili nesviđao, on je tu i ne može se prekršiti.

Slično tome, postoje „pravila studiranja“ koja predstavljaju pisanu formu onoga čega se studenti i profesori trebaju pridržavati. Pored toga, veliki dio „akademskog iskustva“ određen je formalnim, pravnim propisima. Ove propise je, vrlo vjerovatno, pisao neko ko nije završio baš sve fakultete koje univerzitet pokriva. Nažalost, ovih propisa se grčevito drži veliki broj profesora i studenata. Kao da nismo u stanju da vidimo dalje od pisanih riječi i kao da nismo u stanju da vidimo fizičke/socijalne zakone koje ne možemo da prekršimo, a koji su tu.

Zbog toga, ovdje predstavljam listu socioloških zakonitosti, kojih mnogi izgleda nisu svjesni. Ovo su samo moje observacije, koje ne moraju da budu tačne. Pišem ih ovdje u nadi da će ih neko pročitati i možda promijeniti svoj pristup nekim stvarima.

  • Pravilo 1.: Ako je kurs težak, to ne znači da je dobar.

Veliki broj predavača ovo pravilo nekako zanemaruje. Neku materiju je jednostavno teško memorisati, ali je laka za razumijevanje. Primjer za ovo su pravni dokumenti. Ogroman spis članova i paragrafa koje treba memorisati, a razumijevanje istog je možda malo komplikovanije od trivijalnog. Slično važi i za pisane matematičke zakone. S Albertom Ajnštajnom na umu, pomenuću da je rečeno da je nepotrebno pamtiti formule, ako su iste zapisane u knjizi.

  • Pravilo 2.: Cilj predavanja je da predavač nauči studente, a ne da pokazuje svoje znanje.

Važno pravilo. Često se zanemari. Ovo je vrlo karakteristično za predavače matematike. S ovim u vezi je i sljedeće pravilo.

  • Pravilo 3.: Prolaznost na ispitu direktno zavisi od sposobnosti predavača da materiju jasno obrazloži.

Činjenica je da studenti često nisu u stanju da riješe neke ispitne zadatke iz prostog razloga što im nije objašnjena suštinska, teoretska, osnova. Nerijetko se događa da primjeri sa predavanja, vježbi i ispita ne mogu da se porede po kompleksnosti (tj. Ispit je daleko komplikovaniji od primjera na predavanjima). Ovo bi bilo u redu, u slučaju da je studentima obrazložena materija na takav način da mogu efektivno da manipulišu svojim znanjem. Često, to nije slučaj, jer predavači nisu svjesni pravila broj 2.

  • Pravilo 4.: Manje studenata dolazi na loša predavanja.

Ispravnije bi bilo da umjesto „loša“, piše „glupa“, ali predavanje ne može da bude glupo, to je osobina predavača. Za besposličarenje ljudi se obično okreću interesantnom društvu, pa, prema tome, nemaju potrebu da to isto rade na predavanju.

  • Pravilo 5.: Pravilo 4. ne mora da važi u slučaju da je prolaznost na ispitu niska.

Jasno je da svaki ozbiljan student želi da prođe predmet, i iako zna da mu neko predavanje neće biti od pomoći, kao i svaki čovjek, gaji nadu da nekako ipak hoće. Jasno, to se rijetko dešava. Predavanje je i dalje loše, a prolaznost i dalje niska. Možda kad bi predavači obratili pažnju na pravilo broj 2, nešto bi se i promijenilo.

  • Pravilo 6.: Ako je na ispitu prošlo manje studenata, to ne znači da predavač više zna.

Na prvi pogled, čini se da je ovo besmisleno navoditi. U praksi se pokazuje da je itekako potrebno. Naime, kako neki smatraju da se njihovo znanje mjeri kao 1/prolaznost, jednostavno je zaključiti da je njihov cilj uglavnom da pokažu sebi da više znaju. Možda se radi o nekom kompleksu u vezi sa inteligencijom. Često kada nemamo čime da se pohvalimo, pribjegnemo ponižavanju drugih. „Ako ne mogu da se popnem visoko, bar ću ostale rušiti dole. Bitno je da sam iznad.“

Naravno, ovakvi će uvijek da se pravdaju poštovanjem prema studentima koji su prošli na njihovom ispitu. Što je, naravno, laž. Svjedoci smo činjenice da velik broj studenata koji na ovakvim predmetima imaju visok prosjek, u praksi imaju malo znanja. Što nas navodi na sljedeće pravilo.

  • Pravilo 7.: Podaci nisu informacije, informacije nisu znanje.

Skup podataka ne predstavlja informacije. Postoji grana nauke koja se bavi teorijom informacija, no ovo je i intuitivno jasno. Jednostavno rečeno, informacija je upotrebljiv skup podataka. Informacije ne predstavljaju znanje, jer znanje podrazumijeva mogućnost upotrebe informacija. Ovo je napomenuto iz razloga što se vrlo često događa da ocjena mjeri količinu podataka, umjesto da mjeri znanje. Imajući ovo u vidu, možemo zaključiti da postoji veliki broj baza podataka, koji bi, samo svojim sadržajem, zaslužili desetke na nekim ispitima.

  • Pravilo 8.: Studenti se sprdaju na račun loših predavača.

Za ovo bi neko mogao reći da je činjenica, više nego pravilo, ali govorimo o fizičkim i socijalnim pravilima koja se ne mogu mijenjati. Ona su činjenice.

  • Pravilo 9.: Autoritet se ne stiče diplomom.

Ovo je nešto čega većina, izgleda, nije svjesna. Osoba ima autoritet samo ukoliko okolina njen autoritet prihvata. U slučaju fakulteta, cijeli sistem pada u vodu, ako većina studenata odbije da sluša predavanja i dolazi na fakultet, pa slijedi i posljednje pravilo.

  • Pravilo 10.: Univerzitet je na leđima studenata.

Kakva god da je pravna struktura i pravne regulative, univerzitet i fakulteti ne mogu da postoje bez studenata. Očigledno, studenti su ti koji mogu da odrede kako će šta da funkcioniše. Kako god da je zakon napisan, on je besmislen ako se ne može ni na koga primijeniti. Ukoliko studenti odbiju da prihvate autoritet univerziteta ili fakulteta, on taj autoritet gubi.

Stories page

My Stories page is where I post my stories.

Support this blog