Igor's Website - Blog - Kad ne znaju da ne znaju

Science, stories, art and music.

Blog / Kad ne znaju da ne znaju

Blog

Kad ne znaju da ne znaju

12/15/2013

Nije se jednom desilo da obrazovan, inteligentan čovjek pokušava neznalici da objasni neku istinu koju ovaj ne može da shvati. I na kraju svega, uvijek neznalica pobijedi, jer je znalac već u početku vodio uzaludnu bitku: njegov protivnik nije mogao da izgubi, jer da bi izgubio morao bi nešto da nauči ili shvati, a to je nemoguće.

Ovo je priča o onima koji ne znaju da ne znaju, onima koji na sve načine pokušavaju da pokažu sebi i drugima da su bolji uprkos nedostatku bilo kog argumenta za isto. Govorim, očigledno, o neobrazovanim i vjerovatno neinteligentnim pojedincima koji, iz nekog razloga, imaju pretjerano visoko mišljenje o sebi.

Vjerujem da, ako neko takav čita ovaj tekst, već misli „a ti si mi mnogo različit od tog svog opisa“. Izdržite još malo, doći ću i do toga.

Jeste li se kad našli u prilici da objašnjavate neku naučno dokazanu činjenicu neobrazovanoj, ali uobraženoj, osobi? Ako jeste, vjerovatno ste iz tog „edukativnog poduhvata“ izišli mentalno osakaćeni zbog upornosti te osobe da zadrži svoj očigledno neispravan stav. Tužan dio te priče je što su ovi ljudi spremni da negiraju stotine eksperimenata, naučnih radova i teoretskih razmatranja, jer, zaboga, pa ti naučnici se samo igraju, ne znaju oni ništa o „pravom životu“. Ovo, naravno, vrlo često koriste kao argument zašto su oni bolji od obrazovanih, nadarenih ili posvećenih ljudi. Često kažu da uče iz „životne škole“. To je naravno moto i svih klošara, vucibatina i generalno društveno beskorisnih mentalnih spodoba. Ali ipak, moraju i oni nekako da se brane. Moraju i oni u nečemu biti bolji, pa eto, oni bar „znaju da žive“. Što je naravno ultimativna i neoboriva odbrana. Prvenstveno zato što je spektakularno glupa. Prije svega jer koristi riječ „znanje“ da opiše nešto što jedva da se može podvesti pod kategoriju „mišljenje“.

Ako neko takav čita ovo, vjerujem da ima jednu od dvije sljedeće reakcije: ljut je i misli da su ovo gluposti i da sam ja umišljena budala koja ne zna ništa o „životu“; smiješno mu je kako ja mislim da nešto znam iako sam umišljena budala koja ne zna ništa o „životu“. Oni imaju ogromno i fenomenalno životno iskustvo koje se ne može porediti ni sa kakvom naukom i ni sa kakvim istraživanjem i ni sa kakvim znanjem.

Ovaj tekst pišem u nadi da će možda neko od njih i da ga pročita. Lakše mi je da napišem ovo nego da isto pokušam da objasnim, jer bi takav slušalac već davno počeo da viče ili bi mi okrenuo leđa sa lažnim stavom kako ja pričam gluposti, a sa istinskom namjerom da što prije završi taj razgovor kako ne bi čuo istinu i kako ne bi došao u priliku da dovede svoj integritet u pitanje. Naravno, ovu istinsku namjeru oni bi sakrili od sebe iza zidina sazdanih od „životnog iskustva“. Svi živimo i svi smo u životnoj školi! Samo je pitanje ko iz nje izvuče više.

Sad bi neko mogao da pomisli „pa dobro, nije grijeh ne znati“. Naravno da nije. I ovo nije priča o onima koji znaju da ne znaju. Oni su u redu. Problem je kad nadobudni nesposobnjakovići turaju svoj nos i beskorisna mišljenja u svaku priču kraj koje se nađu.

„Pametniji popušta“, kaže stari narod. Zato što je pametniji popuštao, glupi vladaju. Malo ironično, zar ne? Pamet je varljiva stvar.

Jedna od čestih odbrana bezargumentno nadmenog stava je „relativnost mišljenja“. Jasno, oni je ne bi tako nazvali, već prije nekom frazom iz životne škole, kao na primjer: „to što ti misliš da si u pravu ne znači da jesi; možda sam ipak ja u pravu, a ti to ne znaš“. Što je očigledno kraće, i bolje rečeno. Zbog toga sam odlučio da napravim malu listu riječi koja bi mogla da pomogne u argumentovanju činjenice da je u takvim situacijama prilično jasno ko zna o čemu govori. Naime, bez obzira na to šta ko misli, činjenice su činjenice. Stvarnost je onakva kakva jeste, bez obzira na nečije mišljenje. Kako argumentovati ko zna i zna da zna, a ko ne zna i ne zna da ne zna? Sljedeća lista (namjerno pomiješanih) pojmova može pomoći u tome:

gravitacija
kadenca
genotip
tipografija
valentnost
indulgencija
teorija relativnosti
sfinga
Kelvin
fotosinteza
programski jezik
integral
makroekonomija
interpunkcija
ovulacija
ironija
osna simetrija
aorta
pleonazam
Paskal
spektar
koagulacija
Njutn
vektor
hijerarhija
polimorfizam
Pitagorina teorema
elektron
romantizam
lamela
neuron
pastel
valuta
kvasac
pravni akt
sublimacija

Ovo su neki od osnovnih pojmova iz različitih oblasti ljudskog djelovanja. To su fundamentalni koncepti koji pripadaju širokoj lepezi oblasti i njihovo poznavanje je ključno za funkcionisanje različitih aspekata ljudskog djelovanja. Obrazovan čovjek trebao bi biti u stanju da o svakoj od navedenih riječi kaže bar desetak rečenica. Znalac bi morao biti u stanju da svake dvije riječi međusobno poveže i da da primjer koji je u vezi sa bilo koja dva navedena koncepta.

Kako pronaći nekog ko ne zna i ne zna da ne zna? Lako. Takav kad pročita ovakvu listu vjerovatno ni ne zna šta pola od tih riječi znači. To se vidi na njihovim licima i u njihovom govoru i oni od toga ne mogu da se sakriju. Kako to da ih životna škola nije naučila ovim stvarima? Oni vjerovatno rade mnogo bitnije stvari. Oni, ipak, znaju da žive, ne treba im da znaju išta od navedenog. Bitno je živjeti, a ne zaluđivati se tražeći nova saznanja.

Pitam se onda šta je za njih život. Šta je to što čini njih na bilo koji način superiornim? Ne razumiju ništa. Nisu svjesni toga da ne razumiju ništa. I opet misle da su nešto. To je, čini mi se, definicija gluposti. Vrlo prepoznatljiva.

Zato mislim da kad god čovjek dobije priliku da s takvim bićem uđe u raspravu, ne treba da troši svoje vrijeme. U njihovoj lobanji svakako odjekuje: „glup sam i ne želim da znam, nemoj da me učiš, jer postaću ranjiv kao ti“.

Što više čovjek zna, više shvata koliko ne zna. Što više novog shvatimo to se više novog, nepoznatog, otvori pred nama. I postanemo ranjivi. Što nam je veće znanje, ima više rupa u njemu. Ali bar rastemo kao bića. To je životna škola. Aktivno razumijevati svijet oko sebe, truditi se da proširimo svoje vidike. To je naravno i strašnije, jer stalno letimo u nepoznato. Mijenjamo sebe i svoje stavove, dok oni ostaju isti, glupi i neobrazovani. I šta nam drugo preostaje nego da ih gledamo s visoka i sažaljevamo ih. Koliko god da su nadmeni, uvijek će nam izgledati jadno. Valjda, negdje mnogo mnogo duboko, svi znamo ko je u pravu i svi znamo da oni žive laž.

„Pa i ti si prilično nadmen, čim se usuđuješ da pišeš ovo“ neko bi mogao da kaže. Vjerovatno. Da ne koristim baš kliše: „ja znam da ništa ne znam, ali ipak više znam od onog ko ne zna da ništa ne zna“; samo ću reći da je samo svjesnost činjenice da o gore navedenoj listi mogu da pričam satima, a takav primjerak ljudskog bića ne može ni minut, dovoljno govori o međusobnom odnosu naših umova i o tome šta je koga životna škola naučila.

Naravno, ponavljam, ovo nije kritika onih koji ne znaju dovoljno, već onih koji su dovoljno arogantni da neosnovano tvrde da nešto znaju. Ne mora čovjek znati ni jednu od riječi koje sam pobrojao u listi gore, samo neka se ne pretvara da ih zna. Nije ni moguće znati sve. Bitno je da čovjek zna granice sopstvenog (ne)znanja.

Stories page

My Stories page is where I post my stories.

Support this blog